Kako i zašto internacionalni bankari kreiraju ratove

Lipanj 1919., pobjedničke sile u Parizu razmatraju najbolje načine za komadanje Evrope. Sa svakom od nacionalnih delegacija došli su i financijski savjetnici. Paul Warburg pregovara na strani Amerikanaca, a Max Warburg brani interese Nijemaca.

Woodrow Wilson također koristi svoj trenutak našavši se u tom miljeu dostojanstvenika. Dok britanski , francuski i njemački delegati redovito obavještavaju svoje vlade i ljude o uvjetima ovog " mirovnog sporazuma ", Amerikanci su držani u mraku .

Woodrow Wilson brani da se kopije Versajskog ugovora daju na uvid Senatu i Kongresu. Ali ne i svim Amerikancima. Nekolicina odabranih iz New Yorka ipak je redovno informirana o svim uvjetima ugovora.

iz Idahoa iz određenih izvora ipak saznaje za ove vladine dokumente  i tada gospoda  Jacob Schiff,. J. P. Morgan, Paul Warburg, Thomas Lamont, Henry P. Davison i Frank A. Vanderlip dobivaju sudske pozive za svjedočenje pred Odborom za vanjske poslove u američkom parlamentu.

Pet godina prije Paul Warburg je bio imenovan na mjesto u glavnom odboru Federalnih rezervi i JP Morgan (stariji ) je bio pokretačka snaga iza stvaranja te banke .

Warburg je dizajnirao Federalni sustav : njegovi ciljevi su bili centralizacija bankovnog nadzora i izvora kredita bez dna američkom Kongresu . Jacob Schiff je također ušao u  posao kreditiranja vlade , on je bio partner u Kuhn Loeb and Company , a odnos s Warburgom mu je i obiteljski. Sva trojica su imali veze s starijim bankarskih kućama u Frankfurtu i Londonu .

Komedija

To saslušanje je bilo politička borba između senatora zabrinutih za američke nacionalne interese i kompromitiranih senatora koji su očajnički pokušavali razriješiti svjedoke svake odgovornosti.Od svih pozvanih financijera, na sudu su se udostojili pojaviti samo JP Morgan Jr., Davison i Vanderlip.

Senator Borah je metodično iznio svoja saznanja o postojanju kopija mirovnog sporazuma s Nijemcima u New Yorku, kojima su se moćni financijaši koristili za svoj osobni probitak. Nezakonito je posjedovati još neobjavljene dokumente , a koji još i nisu bili u posjedu Senata, već su senatori imali tek obavijest i to onu  Associated Press-a.

Senator Henry  Cabot Lodge dobrovoljno je svjedočio kako je osobno vidio kopiju sporazuma u New Yorku koju mu je pokazao prijatelj ,koji nema nikakve veze s financijskim krugovima. Senator Lodge nikada nije čuo da je bilo tko u financijskim krugovima ikada vidio ugovor. Nekoliko puta je to ponovio.

Predsjednik Wilson piše Odboru za vanjske poslove i ističe i potvrđuje kako je posjedovanje kopija tog sporazuma protivno američkim zakonima. Bilo je zanimljivo primjetiti kako su upravo savjetnici iz njegova ureda izvori iz kojih su informacije procurile.

Državni tajnik Frank Lyon Polk potvrđuje kako su sve kopije sporazuma zapečaćene i u njegovom posjedu, u sefu u njegovom uredu, a diplomatski pečati nedirnuti.

Potom svjedoči senator Elihu Root. 

On u svojem govoru veliča velikodušnost g. Davisona i osobno se distancira od korporativne špijunaže. Trudeći se da opravda Davisona, Elihu izjavljuje kako je uobičajeno da kopije sporazuma slobodno kruže, pa i obični službenici mogu doći u doticaj s njima. Ta izjava je bila u kontradikciji s izjavom predsjednika i državnog tajnika. Po Rootu je svaki američki službenik u Parizu, a bilo ih je preko 200, mogao doći do kopije tog teksta. Neobična koincidencija je da je upravo on bio jedini američki senator koji je dobio kopiju i to od Davisona.

Tragedija

Davison u svojem svjedočenju nije niti pokušao sakriti činjenicu da mu je Thomas Lamont dao kopiju sporazuma. Štoviše, istaknuo je da kao tajnik Crvenog križa i kao internacionalni bankar ima opravdanje za posjedovanje tog dokumenta. Njegov samosvjesni nastup je bio upravo nevjerojatan. Tvrdio je kako je samo njegova organizacija sposobna obnoviti Evropu; prvo kroz operacije Crvenog križa, a potom preko konzorcija privatnih bankara koji predstavljaju glavne američke izvore velikih zajmova.

“Liga naroda“ je nova svjetska sila i Davison je dio te lige. Američka vlada je beznačajna u usporedbi s njima.

Davisonov „konzorcij privatnih bankara“ predstavljali su Kuhn Loeb, J.P.Morgan i veze Nacionalne City banke, kao i njihovi partneri u Londonu i Frankfurtu. Želio je novo etablirani monopol – sustav Federalnih rezervi iskoristiti za davanje zajmova evropskim vladama.

Američki novac će se posuđivati, američka vlada će biti isključena iz tog procesa, a privatni bankari će zarađivati. G. Davison je mislio kako bi „Liberty Bond organizacija“ bila idealni instrument za provedbu tog plana. (Liberty obveznice)

Činjenica da se ova organizacija mogla koristiti van kontrole Washingtona, pruža savršen uvid u način funkcioniranja unutarnjih poslova.

„Evropa se sada mora tretirati kao cjelina“

 Svedočenja J.P.Morga i Vanderlipa rasvjetlila su način na koji će u budućnosti funkcionirati proces davanja zajmova. JP Morgan kaže da je vlada SAD-a kupila 7 milijardi dolara evropskih obveznica od njegove firme i Kuhn Loeb&Co. u godinama do prvog svjetskog rata.  Nakon toga, Vanderlip objašnjava zašto SAD mora oprostiti Evropi  dugove. Evropa si nemože priuštiti nove zajmove, ako mora otplaćivati stare.

Ono što moramo znati je da bankari zarađuju prodajući obveznice, a ne čuvajući ih dok ne budu otplaćene. Dakle, kada financijeri lobiraju da se nekome otpiše  dug, zapravo sebi pripremaju teren za veći profit, a javnost će pokrivati dugove i trpjeti zbog njih.

Potpuno isti trik se koristi i danas kroz MMF, Svjetsku banku i razne  njihove ogranke.

Predznak

Način na koji je novi zajam dizajniran imao je za  cilj ekonomski ujediniti Evropu „jednim udarcem“. Time bi i jesu bankari postali glavni planeri ovog carstva.

Vanderlip otkriva zašto je bilo važno da upravo bankari drže novi oblik zajmova. Objašnjava kako su Evropske vlade davale založno pravo prema običajima svojih zemalja. Znači da su evropske zemlje otplaćivale npr. svojim proizvodima, dobrima. Financijeri su mogli određivati kako će koja zemlja vraćati dug, koje će industrije dobivati koje materijale itd. Cilj svega je da bankari monopolom ostvaruju kontrolu. Upravo radi toga su se međunarodnim financijerima jako sviđali i komunizam i rani fašizam.

Tadašnji predsjednik SAD-a, Wilson uvelike je pogodovao bankarima bez znanja kongresa i iza leđa senatu. Wilson je svjesno odabrao ignorirati činjenicu da je Senat morao ratificirati njegove prijedloge prije no što su oni postali dijelom zakona i američkom obvezom. Zašto?   Bilo je očigledno kako američki kongres nije bio spreman pogodovati financijašima i njihovim ciljevima, te su ih zaobišli. Prema riječima senatora Boraha, Woodrow se ponašao kao „ Predsjednik Svijeta.“

Sprovevši istragu o neovlaštenom dostavljanju kopije Mirovnog sporazuma s Njemačkom bankarima, povjerenstvo senata je ipak ukazalo na pokušaj uticaja bankarskog lobija da okonča suverenitet barem petnaestak zemalja Evrope sprovodeći gospodarsku diktaturu. Prosudimo sami koliko su u svojem naumu uspjeli do današnjih dana.

 Istraga vezana uz Mirovni sporazum s Njemačkom: Povjerenstvo Senata o vanjskim poslovima, saslušanje, 66. Kongres, prva sjednica.Temeljem senata rezolucija 64:Povjerenstvo mora istražiti da li su kopije Sporazuma s Njemačkom u New Yorku, od kuda su došle i u čijem su posjedu, 1919.

 „Prepustite mi problem kontrole nad novcem nacije i neće me brinuti tko kreira njene zakone.“

 -Amsel (Amschel) Bauer Mayer Rothschild, 1838:

 Pismo iz Londona u kojem  Rothschildi objašnjavaju svojim  agentima u New Yorku uvođenje njihovih bankarskih metoda u Americi i Evropi:

"Malo tko može razumjeti sustav ,ali tko ga bude razumio biti će ili toliko zainteresiran za svoju dobit  ili potpuno ovisan o mogućnostima koje pruža , pa neće biti opozicije unutar klase, dok će s druge strane , većina ljudi koji neće shvatiti ogromnu prednost kapitala koji proizlazi iz sustava , nositi svoj teret bez prigovora , a možda čak i ne sumnjajući da je sustav štetan po  njihove interese."